Get Adobe Flash player

Solinska povijest

       

      Čovjek je još u svojoj prapovijesti zaposjeo prostor podno južnih obronaka nevelike planine, danas zvane Kozjak. U plodnoj dolini koju natapa izdašna rijeka, današnji Jadro, te uz pitomu obalu morskoga zaljeva život neprekinuto traje od najstarijih vremena. Arheološki ostaci svjedoče da su Delmati, jedno od ilirskih plemena, ovdje razvili živu trgovinu s grčkim kolonizatorima Jadrana. Za ovim prostorom potom posežu i Rimljani. Pokoravaju Delmate te šire svoju vlast i na ovom dijelu istočne jadranske obale. Uz ušće se rađao grad koji će po latinskom nazivu rijeke, Salon, dobiti i ime – Salona.

 

Grad se postupno razvija: podižu se teatar, amfiteatar, terme, forum, bazilike, hramovi... Salona postaje upravnim središtem – glavnim gradom rimske provincije Dalmacije. Snažan razvoj doživljava u Dioklecijanovo doba, koncem 3. stoljeća, i tada dobiva epitet felix, sretna Salona.

U to se vrijeme u Saloni širi i postupno jača kršćanska zajednica. Ona se u početku tajno sastaje u privatnim kućama, doživljava i preživljava progone. Mnogi kršćani svojim mučeništvom svjedoče svoju vjeru. Razvija se kult mučenika, desetorica su poznati po imenu, a do danas su u kultu Dujam, Anastazije (Staš), Feliks i Venancije. Kršćanska vjera se razbuktava u Saloni nakon Milanskoga edikta. Vjerski život na izmaku antike ostavlja mnogo tragova u graditeljskoj baštini, u prvom redu katedralni sklop s dvjema bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom.

Grad je već na zalazu kada oko godine 640. dolaze Avari sa Slavenima, osvajaju ga i ruše. Potom na ovo područje dolaze Hrvati, naseljavaju se izvan staroga rimskog grada te u suživotu s preostalim starosjediteljima prihvaćaju kršćanstvo. Njihove samostojne zajednice ujedinjuju se u državu. U razdoblju od 9. do 11. stoljeća više hrvatskih vladara povezuje se sa Solinom: knez Trpimir obnavlja samostan u Rižinicama, kraljica Jelena (Helena) podiže crkve na Gospinu otoku gdje će biti i pokopana uz druge vladare, kralj Zvonimir se kruni u crkvi sv. Petra i Mojsija.

Koncem 11. stoljeća prijestolnica hrvatskih vladara prelazi iz Solina u Knin, a Solin se od negdašnje metropole i kraljevskoga sjedišta pretvara u skup selâ i zaselaka čija će polja u narednim stoljećima postati poprištem žestokoga boja domaćih moćnika te Mlečana i Turaka. I Turci i Mlečani u Solinu podižu svoje utvrde. Solinska rijeka postaje granicom splitskoga i kliškoga područja, a kada Turci godine 1537. zauzmu Klis, rijeka postaje granicom mletačkoga i turskoga posjeda. Nakon ovih stoljetnih borbi Solin je opustošen, a sredinom 17. stoljeća oslobađa se turskoga ropstva. Njegovi novi gospodari, Mlečani, naseljavaju napušteno područje stanovništvom iz okolice Drniša. Novi Solinjani obrađuju polja i uzgajaju stoku, a svoje skromne zaseoke podižu na rubovima davno porušenoga antičkog grada te uz rijeku. Obnavljaju stare i podižu nove mlinice i stupe. Solin se, međutim, ni po čemu neće razlikovati od brojnih dalmatinskih naselja svojega vremena te će dijeleći sudbinu širega područja nakon mletačke vlasti preživjeti francusku i austrijsku upravu.

Početkom 20. stoljeća na kozjačkim padinama otkrivene su bogate zalihe lapora. Solin zahvaća industrijalizacija: niču cementare, tupinolomi izjedaju Kozjak, a uz morsku se obalu podižu naftna skladišta. Idilični krajobraz je nepovratno uništen, velik se danak plaća napretku. Solin će sve do pred konac stoljeća biti tek industrijsko predgrađe Splita, u kojemu će, nasuprot turobnih tvorničkih dimnjaka, stajati materijalni ostaci bogate povijesti, otkriveni marom domaćih i stranih istraživača.

Nakon osamostaljenja hrvatske države Solin je opet stekao status grada. Negdašnji solinski zaseoci povezani novogradnjama te Vranjic, Mravince i Kučine čine jedinstveno naselje koje danas broji 24 tisuće stanovnika.

 Povratak Galerija